Vedran Gračan

Vedran nije trčao da bi pobjegao od nečega.
On je trčao jer je tako lakše razmišljati - ili prestati razmišljati, ovisno o danu. Bicikl mu je bio suputnik. Znao je gdje svaka cesta diše, gdje je asfalt živ i gdje vjetar ima karakter.

Bio je sportaš, ali ne onaj s proteinima i hashtagovima, nego onaj koji ustane prije sunca jer mu se jednostavno ne da gubiti dan. Bio je umjetnik koji nije trebao galeriju da bi stvorio nešto - njemu su šuma, cesta i blato bili platno.

Imao je smisla za humor koji je znao biti i oštar i nježan u isto vrijeme. Znao je ismijati svijet, ali i zagrliti ga. Ljude je okupljao bez truda, kao da im je svima bio brat koji se slučajno rodio u nekom drugom kvartu.

Nije vjerovao u velike riječi, ali ih je stalno živio: sloboda, pokret, iskrenost. Nije trebao pozornicu, a opet - bio je događaj.

Otišao je prerano, ali i to je napravio u svom stilu - brzo, neočekivano, bez previše drame. I dok mi još uvijek hvatamo dah, on je negdje gore već pronašao novu stazu, negdje između oblaka i ironije.

Vedran Gračan - čovjek koji je znao da život nije sprint ni maraton, nego dobra, duga vožnja.